PSIHOPATOLOGIJA BOSANSKO HERCEGOVAČKOG DRUŠTVA

Dobrodošli na moj blog

11.10.2018.

PSIHOPATOLOGIJA BOSANSKOHERCEGOVAČKOG DRUŠTVA

Psihologija mase oduvijek je od strane stručnjaka posmatrana u drugačijem kontekstu nego psihologija pojedinca. Ipak, treba uzeti u obzir da masa pojedinaca čini društvo i samim tim osobine tih pojedinaca karakteristične za većinu postaće osobine jednog društva. Kada su u pitanju mehanizmi odbrane čija je svrha očuvanje psihičke ravnoteže u skladu sa prethodno postavljenom tezom, društvo manifestuje kolektivni mehanizam odbrane ili više njih koje projektuje većina njegovih pripadnika. Dobro je poznato da šok, intenzivan stres ili zadobijena trauma pojedinca kao entitet izbacuju iz psihičke ravnoteže. Svirepi, podmukli I beskrupulozni oružani sukob u Bosni i Hercegovini kod njenog stanovništva stvorio je osjećaje straha, neizvjesnosti, nesigurnosti, nepovjerenja, podjela, beznađa a kod dobrog dijela stanovništva koje je bilo direktno izlagano fizičkim, seksualnim pa i verbalnim (govoru mržnje) agresivnim obrascima različitih militantnih grupa, složenijim i intezivnijim traumama. Pogrešno je govoriti o tome da je kod većine stanovnika prisutno oboljenje poznato kao PTSP kao što tvrde laici jer bi normalno funkcionisanje zajednice u tom slučaju bilo nemoguće. Pri tome ne smijemo umanjiti značaj manjih neuroza koje godinama zbog zapostavljanja mentalne higijene i postratne depresije mogu prouzrokovati osjećaj neprilagođenosti, neadekvatno i neprilagođeno reagovanje, djelimičen gubitak realnosti pa čak i ulazak jednog dijela populacije u “svijet” psihoza. Pojedinci ne mogu da se izbore sa užasnom prošlošću, konfuznom sadašnjošću i neizvjesnom budućnošću. U skladu sa sudbinom koju dijele sa svojim narodom, pripadnici bosanskohercegovačkog društva (a konkretno bosanski, Srbi, Hrvati i Bošnjaci), imaju sebi svojstvene odbrambene mehanizme koji se zbog zajedničke sudbine prenose na nivo njihovih kolektiva. Srbi koji su od strane druga dva konstitutivna naroda kao i većeg dijela međunarodne zajednice kolektivno obilježeni kao “agresori, separatisti i rušioci države” najčešće pribjegavaju potiskivanju, poricanju i transferu. Osjećaju nelagodu prilikom spominjanja njihove uloge u periodu prije, u toku i poslije rata koji je glavni “kamen spoticanja” u pomirenju sa drugima, poriču činjenice iz skorije prošlosti i optužuju ostala dva naroda da su krivi za sve. Nerijetko im pripisuju upravo one atribute kojima su kao narod “obilježeni” na globalnom planu. Kada se osjećaju slabim i uasmljanim, kada su pod pritiskom ostatka svijeta regresiraju i traže zaštitnika, najčešće u Rusiji. Bošnjaci mahom regresiraju u vidu tješenja da iza njih stoji Turska, arapske zemlje i SAD, izbjegavaju direktno suočavanje sa «zajedničkim neprijateljem” aiI kada to rade, rade diskretno, dvosmisleno i sa dozom opreza. Često se stavljaju u ulogu žrtve - potlačenog što su kao mehanizam odbrane Bošnjaka preuzeli i Srbi I Hrvati. Nerijetko kao narod imaju i krizu identiteta. Kada žele dokazati dugogodišnju opstojnost pozivaju se na pripadnost Srednjovjekovnoj Bosni. Kada traže zaštitnika i podršku ističu svoju konfesiju to jeste pripadnost islamskom svijetu. U cijeloj toj priči Hrvati se boje da su sami, malobrojni na rubu nestanka i kao osnovnu vrijednot ističu jedinstvo hrvatskoga naroda. Često, podsjećaju na tinejdžera koji se u srednjoj školi osjeća drugačiji, specifičan, pripadnik manjine i zbog toga se druži sa sebi sličnim, sa onima koji ga razumiju. Naravno, ovakvi mehanizmi odbrane nisu karakteristični za sve pripadnike jedne populacije. Unutar sva tri kolektiva postoji značajan broj pojedinaca kod kojih su pomenuti konflikti u ličnosti slabiji i samim tim mehanizmi njihovog preovladavanja slabije su izraženi. Većina primijeti da je njihova priča zdrava, logična i usklađena sa vrijednostima ostatka civilizovanog svijeta. Oni ne potiču toleranciju koja je u suštini negativan pojam (jer tolerisati u stvari znači trpjeti nekoga) već ljubav i poštovanje, ne zalažu se za život «jednih pored drugih» nego «jednih sa drugima», ne stavljaju u prvi plan narodnost i konfesiju nego individualnost svakog pojedinca i želju da bude građanin a ne podanik. Svi znaju da su pomenute vrijednosti više nego poželjne ali ne vjeruju tim pojedincima i pripisuju im komformizam sa stavovima međunarodne zajednice, gubitak identiteta i u krajnjoj mjeri izdaju. Pojedinac može biti drugom pojedincu terapeut, psiholog i psihijatar a društvu psihološku podršku može pružiti samo drugo društvo i to je vjerovatno razlog zašto «svoje osvještene sunarodnjake» guramo u stranu. Iz iskustva znam da kada u školskog odjeljenju dođe dijete sa posebnim potrebama, ostatak odjeljenja primjeti različitost i kao što organizam nastoji da odbaci strano tijelo, tako odjeljenje želi da odbaci vršnjaka koji je po nečemu drugačiji od njih (što je napominjem negativna pojava i evidentan problem). Međutim, u Bosni i Hercegovini je to drugačije. Bolestan organizam kao sinonim za «nepovjerenjem i mržnjom zatrovanim» društvom» nastoji da odbaci od sebe ono što je zdravo ili kao karcinom nastoji uništiti zdravo tkivo. Zbog navedenog valjda nam je sada jasno zbog čega svi koji sa «tamne strane ličnosti kojom koordiniraju ID i oslabljeni ego» prešavši u razumnu sferu ličnosti odluče da odu u neku od evropskih, razvijenih zemalja i započnu svoj novi život. Tamo će se osjećati sigurnim a samim tim će i lakše postizati psihičku ravnotežu uz podršku zdravih, progresivnih zajednica. mr.sc. Alija Mrkonjić

<< 10/2018 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
28293031

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
66

Powered by Blogger.ba